Već na prvi pogled jasno je da je SF-26 rezultat vrlo preciznih i hrabrih tehničkih odluka u Maranellu. Prednji dio bolida djeluje najkonzervativnije – manje agresivan u odnosu na neka druga rješenja na gridu, posebno ona koja su se vidjela kod McLarena. Centralni dio je osjetno profinjen, dok stražnji kraj predstavlja najsofisticiraniji segment cijelog projekta.
Prednje krilo ne pokušava generisati ekstremne vrtloge niti agresivno izbacivati strujanje prema van, kao što to rade neke konkurentske interpretacije. Geometrija je čista, bez prenaglašenih rješenja, a stabilnost sistema se u velikoj mjeri oslanja na podnicu. Evolucija između testiranja u Barceloni i Bahreinu dodatno potvrđuje taj smjer: vidljivo je preciznije raspoređivanje opterećenja na prednjem krilu, ali bez nepotrebne kompleksnosti.
“Mala” ekstenzija difuzora koja je zahtijevala veliko promišljanje
Upravo zbog takve filozofije prednjeg dijela, stražnji kraj mora biti izuzetno stabilan. Difuzor tako postaje prava tačka ravnoteže bolida. Ferrari je gotovo opsesivno radio na poboljšanju ekstrakcije zraka iz donjeg dijela bolida, inovirajući rješenjem koje uključuje profil – svojevrsni “tailbox” – koji obavija stražnju anti-shock strukturu SF-26.
Taj element, smješten neposredno iza završetka ispušne cijevi, rezultat je duge rasprave s FIA-om. Ferrari je maksimalno iskoristio dozvoljene granice homologacijskog volumena u stražnjem dijelu. Položaj anti-shock strukture zavisi od rasporeda mjenjača i, posebno, od pozicije diferencijala, koji može varirati ±60 mm u uzdužnoj osi u odnosu na osovinu stražnjih točkova.
Tim predvođen Diegom Tondijem pomjerio je strukturu maksimalno unazad, integrišući veću aerodinamičku površinu. Ključnu ulogu odigrala je i decembarska izmjena pravilnika, kojom su povećani dozvoljeni volumeni – naročito u visini. Ta regulatorna dorada omogućila je Ferrariju da produži difuzor prema gore, praktično do nivoa koji pokriva ispušnu cijev. Rješenje je tehnički zahtjevno za kopiranje, a realno ga može replicirati tek Haas, s obzirom na to da koristi isti prijenos kao SF-26.
Analiza stražnjeg dijela: šta pokazuje flow-viz
Fotografije s flow-viz bojom, otkrivaju vrlo zanimljivu sliku stražnjeg dijela bolida. U centralnoj zoni difuzora linije strujanja su koherentne i kontinuirane sve do izlazne ivice. Nema vidljivih znakova separacije, što znači da zrak ubrzava ispod podnice i širi se kontrolisano, zadržavajući energiju do kraja difuzora. To je ključ za stabilan downforce u eri efekta tla.
Prema vanjskom dijelu, blizu stražnjeg točka, situacija postaje osjetljivija. Fenomen poznat kao tyre squirt – snažna turbulencija visokog pritiska uzrokovana rotacijom gume – lateralno ulazi u zonu izlaza difuzora. To se ne može eliminisati, ali se može kontrolisati. Upravo tu dolazi do izražaja Ferrarijev rad: gornji dio izlaza ostaje relativno uredan, što sugeriše da je cilj održavanja stabilnog toka, uprkos poremećajima, u velikoj mjeri postignut.
Funkcija “tailboxa”: čista aerodinamika
Horizontalni profil u blizini ispušne cijevi nema nikakvu vezu s povratom energije. U 2026. ispušna cijev više nije dio hibridnog sistema – MGU-H je ukinut kako bi se pojednostavila pravila i privukli novi proizvođači. Stoga taj element nema utjecaj na turbinu ili wastegate.
Njegova funkcija je isključivo aerodinamička. Taj mali profil djeluje na polje pritiska iznad izlaza difuzora, stabilizujući ekstrakciju i pomažući da zrak napusti stražnji dio bolida na uređeniji način. Može se opisati kao svojevrsni “uređivač” toka, koji smanjuje rizik da topli plinovi iz ispušne cijevi neuredno poremete glavni tok zraka.
Osim toga, profil stvara aerodinamički “poziv” – ne generiše downforce sam po sebi kao primarni cilj, već usmjerava tok prema difuzoru i stražnjem krilu, maksimalno iskorištavajući njihovu sinergiju. U pravilima 2026., bez beam wing elemenata, ali uz potrebu da bolidi zadrže određeni rake, stražnji kraj ponovo postaje tehnički presudan.
SF-26 djeluje kao projekt izgrađen upravo oko tog principa: stabilna ekstrakcija, kontrolisano širenje zraka i maksimalno iskorištavanje dozvoljenih regulatornih margina. Mala inovacija u geometriji – ali rezultat velikih, duboko promišljenih inženjerskih odluka.
