Ako biste poredali 2 sedmerostruka svjetska prvaka Formule 1 — Lewisa Hamiltona i Michaela Schumachera — jedan protiv drugog, ko bi pobijedio?

Za šefa Williamsa, Jamesa Vowlesa, odgovor je jasan: “Lewis Hamilton.”

Vowlesovo poređenje F1 ikona

Iako ga danas znamo kao šefa Williamsa, James Vowles ima impresivnu F1 karijeru. Počeo je u British American Racingu 2001. godine, a ostao je kroz sve njegove faze — Hondu, Brawn i zatim Mercedes.

U Mercedesu je imao priliku raditi sa dvije legende sporta — Hamiltonom i Schumacherom — kao glavni strateg. Gostujući u High Performance podcastu, Vowles je detaljno uporedio dvojicu vozača i iznio iznenađujuće mišljenje:

“Michael nije bio najvještiji u bolidu. Već sam rekao da je to bio Lewis. Ali on [Schumacher] je znao izvući svaku milisekundu iz sebe i iz tima.”

Prirodni talenat” i osjećaj za granice

Prema Vowlesu, Hamilton je imao “ogromnu količinu prirodnog talenta” koji ga je činio izuzetno uspješnim.

“Kad izađe na prvi trening, on je kao hobotnica po volanu. Mijenja svaku postavku i istražuje. To ga čini nevjerovatnim.”

Britanac je ti ilustrirao to primjerom iz Brazila:

“Simulacija je govorila drži sedmu brzinu uzbrdo. Nico [Rosberg] je to radio nakon dva kruga. Međutim, Lewis je rekao ne osjeća se dobro, prebacio u šestu i našao desetinku. To je Lewis — koristi podatke kao osnovu, ali ima osjećaj koji nadmašuje sve ostalo.”

Hamilton je, prema Vowlesu, uvijek pomjerao granice:

“Često bi u prvom zavoju prešao limit kočenja i uništio krug. Najveća frustracija bila je što bi od 20 krugova napravio jedan dobar. Ali to se promijenilo.”

Evolucija pristupa

“Ako pogledate zrelost koju je stekao od 2013. do danas, sada završava svaki krug,” kaže Vowles. “Bio je perfekcionista. Kočenje je bila njegova snaga — maksimizirati sve, znati limite bolida i graditi otud.”

Ipak, takav stil je imao i mane:

“Često bi promijenio bolid toliko brzo da bismo se izgubili. Podaci se mijenjaju, staza se mijenja, grip se mijenja… i onda krećemo ispočetka. Zato nekad vidite da padne unazad, a onda naglo napreduje — vratio se na poznate postavke.”

Na kraju, Vowles zaključuje:

“Lewis može istraživati, prihvatiti da će cijela sesija možda biti s apogrešnim postavkama, ali on iz toga uči. To je Lewis u potpunosti.”