Kvalifikacijski podaci jasno pokazuju koliko je pad Red Bulla u sezoni 2026. ozbiljan. Austrijski tim nije bio ovako spor još od 2015. godine, što dovoljno govori o razmjerama problema s kojim se trenutno suočavaju.
Start nove ere pravila za Red Bull nije donio ništa ohrabrujuće. Unutar tima je i ranije postojala svijest da bi početak mogao biti težak, posebno jer je ovo prvi put u historiji da razvijaju vlastitu pogonsku jedinicu. Međutim, obim trenutnih problema očigledno je iznenadio čak i one unutar same ekipe.
Sa svega 16 bodova nakon prva tri trkačka vikenda, Red Bull se trenutno nalazi tek na šestom mjestu u poretku konstruktora. Kada je riječ o čistom tempu, situacija je još zabrinjavajuća – zaostatak u kvalifikacijama u prosjeku iznosi 0,97 sekundi, dok u trkaćem tempu kasne čak 1,26 sekundi po krugu za Mercedesom.
Takvi brojevi guraju Red Bull direktno u borbu sa Alpineom i Haasom u gornjem dijelu sredine poretka. Zaostatak za sljedećim timom ispred, McLarenom, iznosi oko četiri desetinke, i u kvalifikacijama i u utrci. Sve to zajedno znači da je RB22 najsporiji Red Bull bolid u posljednjih 11 godina.
Tim koji je dominirao efektom tla od 2022. do 2025. godine i koji je praktično konstantno bio u vrhu još od 2009., sada se suočava s realnošću kakvu dugo nije osjetio. Posljednji ozbiljan pad desio se 2015. godine, kada su za Red Bull vozili Daniel Ricciardo i Daniil Kvyat. Tada je zaostatak u kvalifikacijama iznosio prosječno 1,18 sekundi, a referenca – baš kao i danas – bio je Mercedes u ranoj fazi hibridne ere.
Zanimljivo je da je Red Bull čak bio konkurentniji godinu ranije, 2014., kada je prosječni zaostatak iznosio 0,83 sekunde po krugu, što je bilo dovoljno da budu druga sila na gridu.
Historija jasno pokazuje da povratak Red Bulla na vrh neće biti brz proces. Nakon uvođenja hibridne ere 2014., timu je bilo potrebno čak sedam sezona da se ponovo nametne kao dominantna sila. Tek 2019. uspjeli su smanjiti zaostatak u kvalifikacijama na manje od pola sekunde.
Ipak, postoje i ključne razlike u odnosu na tadašnju situaciju. Promjena pravila između 2013. i 2014. bila je daleko radikalnija nego prelazak sa 2025. na 2026. godinu. Također, Red Bull je tada ovisio o Renaultu, dok danas kroz Red Bull Powertrains ima potpunu kontrolu nad razvojem pogonske jedinice.
Zapravo, sve više pokazatelja sugeriše da motor nije glavni problem. Na svim dosadašnjim stazama – u Melbourneu, Kini i Japanu – maksimalna brzina bila je konkurentna, pa čak i na nivou iznad Ferrarija. Glavni gubici vremena dolaze u zavojima.
To je posebno bilo vidljivo u drugom sektoru u Kini, kao i kroz brze zavoje u Japanu, gdje je RB22 gubio najviše vremena. Poređenje sa Racing Bullsima dodatno otkriva problem: iako koriste isti motor, dva tima dolaze do vremena kruga na potpuno različite načine. Dok Red Bull ima visoku maksimalnu brzinu, Racing Bulls se u tom segmentu nalazi u sredini poretka.
Ovakva razlika jasno ukazuje na nedostatak downforcea na RB22 i koncept bolida koji je previše fokusiran na nizak otpor zraka. To je filozofija koju je Red Bull koristio i na početku hibridne ere, pokušavajući kompenzirati slabiji motor.
Zaključak je jasan: povratak Red Bulla u borbu za pobjede neće doći preko noći. Iako situacija možda nije toliko ekstremna kao na početku hibridne ere, tim će morati riješiti temeljne probleme na bolidu prije nego što se ponovo može smatrati kandidatom za vrh.
