Dok je Charles Leclerc krstario kući kako bi konačno razbio svoje prokletstvo Formule 1 u Monaku, sve mu je počelo bljeskati pred očima. 

Kako je kao malo dijete odrastajući u Kneževini, išao autobusom u školu uz vijugavi uspon do Casino Squarea, sanjajući kako će jednog dana krčiti iste ceste u crvenom Ferrariju F1 bolidu. Kako je njegov pokojni otac Herve podnio sve moguće žrtve da bi on došao tamo, ali je preminuo 2017. prije nego što je ikad vidio kako njegov sin ostvaruje svoje snove. 

Kako mu je njegov pokojni prijatelj Jules Bianchi postao ne samo kum, već i mentor, blještavo svjetlo koje treba pratiti na putu od zajedničkog kartinga na Brignoles stazi, preko Ferrarijeve akademije do F1. 

“Shvatio sam zapravo dva kruga do kraja da sam se borio vidjeti iz tunela samo zato što sam imao suze u očima,” priznao je Leclerc. “A ja sam rekao, je*iga, Charles, ne možeš to sada učiniti. Još imaš dva kruga do kraja.” 

“Moram reći da sam puno više razmišljao o svom tati. Monako je Velika nagrada zbog koje sam sanjao da postanem vozač Formule 1.” 

“Sjećam se da sam bio dijete i gledao utrku sa svojim prijateljima, jasno sa svojim ocem, koji je učinio apsolutno sve za mene da dođem ovdje gdje sam danas, i osjećam se kao da danas nisam samo ostvario svoj san, ali i jedan od njegovih.” 

Leclercova domaća utrka nikada u prošlosti nije bila ugodna prema njemu, što je njegovu želju da protjera te demone samo ojačalo. 

Dominantni vozač u prvenstvu Formule 2 iz 2017., Leclerc je vodio značajnu utrku od prve pozicije dok se njegova utrka nije raspala zbog mehaničkih problema. 

Njegova naredna prilika stigla je u njegovoj prvoj F1 sezoni sa Ferrarijem 2019., ali je eliminisan iz Q1 zbog pogrešne odluke da ostane u garaži posljednje minute, nakon čega se povukao iz utrke zbog oštećenja izazvanog sudarom na sredini grida sa Nicom Hulkenbergom. 

U sezoni 2021. doživio je nesreću u kvalifikacijama nakon što je osigurao pole position, usred nedijagnosticiranog problema pogonske osovine koji se pojavio u krugovima do grida i zbog čega uopće nije bio u stanju započeti utrku. 

Uprkos tome što je znao da neće startati, otišao je do startnog grida kako bi se susreo sa ostalim vozačima i mahnuo tribinama obojeno u crveno, jer mu je još jednom prošla najbolja prilika da postigne tu nedostižnu prvu pobjedu na domaćem terenu.  

“U garaži je bilo jako, jako teško osjećati se dobro,” rekao je tada. “Valjda sam se sada navikao na ovaj osjećaj ovdje, nažalost. Nikada nisam završio utrku ovdje. Ove godine je ne startam, krećem sa pole positiona…” 

Odlučan da ispravi stvari, vratio se kako bi ponovo osvojio pole position slijedeće godine, ali strateška pogreška tima degradirala ga je na četvrto mjesto, a ljuti Leclerc je utrku nazvao “je*enom katastrofom.” 

“Pobjeda je očito bila u našim rukama: imali smo performanse, imali smo sve. Jednostavno ne razumijem poziv i za sada mi trebaju objašnjenja. Moramo biti bolji,” ljutio se utučeni Leclerc. 

U sezoni 2023. Leclerc i Ferrari nisu bili dorasli Maxu Verstappenu i Red Bullu u Kneževini, niti su bili bilo gdje drugdje osim u Singapuru. Ali pod novim šefom momčadi Fredom Vasseurom, Ferrari je postao bolji. I očeličeni ožiljcima tih promašaja, svi su dijelovi slagalice ovoga puta konačno sjeli na svoje mjesto. Naoružan boljim alatom u obliku Ferrarijevog znatno poboljšanog SF-24, Leclerc je u subotu preuzeo glavnu poziciju besprijekornom vožnjom u nedjelju, čak iako je zbog namjerno sporog tempa radi zaštite guma bilo teško ući u tempo. 

Dok je vozio svoj Ferrari kroz cilj, godine frustracije izlile su se poput lave dok je vrištao preko radio veze, prije nego što je pao u zagrljaj svoje posade, Vasseura i ugušenog princa Alberta II od Monaka, koji je po prvi put svjedočio je kako je jedan od njegovih zauzeo najvišu stepenicu jedinstvenog postolja u Monaku. 

“Činjenica da sam dva puta startao sa pole positiona i nisam baš uspio, to na neki način čini još boljim,” rekao je Leclerc, tjerajući svaku pomisao o Monakovoj kletvi koja mu se motala po glavi. 

“Nikada nisam vjerovao u prokletstvo. Međutim, uvijek mi je bilo teško u dvije prilike koje sam morao pobijediti ovdje. Prvo, nisam mogao ni započeti utrku. Drugo, nismo napravili pravi izbor. Dakle bilo je vrlo, vrlo frustrirajuće izgubiti te pobjede.” 

“Stvar je u tome da kao vozač nikad zapravo ne znaš kada će ti biti slijedeća prilika za pobjedu, a pogotovo kada je tvoja domaća utrka i Monako, to je tako teška staza i tako težak vikend za savladati i sve savršeno odraditi.” 

Iako je priznao da je osjećao “napetost” prije utrke, Leclerc je učinio sve što je mogao kako bi smanjio pritisak. Mogućnost spavanja u vlastitom stanu, kao što većina vozača F1 može učiniti tijekom vikenda u Monaku, bila je korisna prednost. Kao i pomalo neortodoksna posljednja večera. 

“Jeo sam kao lud [u subotu] navečer,” otkrio je. “Došao sam kući prekasno i nisam mogao kuhati, pa sam naručio svoju omiljenu pizzu, koja nije najbolja priprema za normalno utrkivanje, ali sam rekao: OK, možda će mi mentalno pomoći da se oslobodim malo pritiska. I stvarno sam dobro spavao.” 

“Znao sam kakav je osjećaj zadnja dva puta kada sam bio u ovoj poziciji. Jasno je da  sam stvarno želio tu pobjedu danas, pa je bilo malo napetosti. Ali čim sam stavio kacigu i čim sam ušao u bolid, više ništa nisam osjećao.” 

Ipak, bilo je nemoguće obuzdati sve emocije do kraja utrke, za što je rekao da mu se posljednji put dogodilo na F2 utrci u Bakuu 2017. koja se održala samo nekoliko dana nakon što je izgubio svog oca, Hervea. 

“Jasno mi je sve bilo još jako svježe pa je bilo teško psihički snaći se. Međutim, vjerojatno je prvi put u mojoj karijeri da se to ponovilo tijekom vožnje, gdje imate te retrospektive svih ovih trenutaka koje smo proveli zajedno, svih žrtvi koje je učinio za mene da bih došao tu gdje jesam.” 

Ipak, pod najtežim okolnostima, tada 19-godišnji Leclerc je odradio besprijekornu vožnju kako bi pobijedio u F2 utrci na velikoj Nagradi Azerbejdžana, pokazujući unutrašnju snagu koja odgovara njegovom prirodnom okretu brzine. 

Ako ga taj najrazorniji gubitak tada nije mogao izbaciti iz kolosijeka, onda nije bilo šanse da dopusti da mu životni san isklizne kroz prste ni ovaj put. 

Nakon godina gubitka i slomljenog srca, Leclerc je konačno pronašao iskupljenje na ulicama kojima je lutao kao dijete.