Aston Martinova situacija na početku sezone sve više otvara pitanja o pravim uzrocima velikog zaostatka, a najnovije informacije iz Japana dodatno mijenjaju percepciju problema. Iako je fokus javnosti u prethodnim sedmicama bio gotovo isključivo na Hondinom motoru, sve više podataka ukazuje na to da ključni problem leži na potpuno drugoj strani – u samoj konstrukciji AMR26 bolida.
Tokom trkačkog vikenda na Suzuka stazi pojavile su se procjene iz vrlo pouzdanih izvora unutar paddocka, a koje iznosi BBC, da više od polovine zaostatka Aston Martina u odnosu na vodeće timove dolazi upravo od šasije, a ne od pogonske jedinice. Te informacije poklapaju se i s analizama GPS podataka kojima raspolažu svi timovi, a koji jasno pokazuju slabosti bolida u različitim segmentima staze.
Iako nije moguće precizno razdvojiti koliko tačno vremena odlazi na motor, a koliko na šasiju – posebno jer ponašanje pogonske jedinice direktno utiče na performanse u zavojima – opšti zaključak unutar paddocka sve je jasniji. AMR26 ima ozbiljne strukturne nedostatke koji ograničavaju njegov ukupni tempo, bez obzira na to šta se dešava s Hondinim motorom.
To potvrđuje i šef Aston Martina Adrian Newey, koji je već ranije naglasio da bolid ne ispunjava očekivanja. Još tokom utrke u Australiji Newey je procijenio da je Aston Martin, kada je riječ o šasiji, otprilike peti najbrži tim na gridu – što bi u idealnim okolnostima značilo borbu za ulazak u treću kvalifikacijsku rundu, ali ne i za vrh poretka.
Međutim, realnost na stazi trenutno je znatno lošija. Kroz prva tri trkaća vikenda, uključujući i sprint kvalifikacije u Kini, Aston Martin u prosjeku zaostaje čak 3.6 sekundi za najbržima. Kada se taj zaostatak detaljnije analizira, dolazi se do zaključka da je bolid oko 2.3 sekunde sporiji od nivoa potrebnog za ulazak među prvih deset u kvalifikacijama.
U tom kontekstu, usporedba s konkurencijom dodatno naglašava razmjere problema. Alpine kao peti najbrži tim zaostaje u prosjeku 1.268 sekundi, dok Haas gubi oko 1.567 sekundi. To praktično znači da bi Aston Martin, čak i kada bi imao konkurentniji motor, bio tek u rangu tih timova – daleko od borbe za vrh.
Drugim riječima, zamjena Hondinog motora Mercedesovim ne bi riješila osnovni problem. Bolid bi i dalje imao ograničenja koja ga drže izvan ozbiljne konkurencije, što potvrđuje da je fokus na motoru donekle pogrešno usmjeren.
Dodatni sloj kompleksnosti donosi i pitanje vibracija koje su obilježile početak sezone. Iako se često pretpostavlja da dolaze iz same pogonske jedinice, još uvijek nije jasno da li su one isključivo problem motora ili ih dodatno pogoršava način na koji je motor integrisan u šasiju. Upravo ta nepoznanica dodatno otežava analizu i rješavanje problema.
Razlozi za ovakvo stanje djelimično leže i u samom razvoju AMR26 bolida. Aston Martin je praktično morao krenuti ispočetka nakon dolaska Adriana Neweya u martu prošle godine, uz kašnjenje ulaska u zračni tunel sve do aprila. Takav raspored doveo je do znatno skraćenog i komprimovanog razvojnog programa, što se sada direktno odražava na performanse.
Pored toga, bolid je i dalje pretežak, a posebno se muči u brzim zavojima, gdje gubi značajno vrijeme u odnosu na konkurenciju. Upravo ti segmenti staze jasno pokazuju slabosti šasije i objašnjavaju zašto Aston Martin ne uspijeva držati korak čak ni u situacijama kada motor radi bez većih problema.
Na kraju, iako se u javnosti često traži jedan konkretan krivac, realnost je znatno složenija. I Aston Martin i Honda imaju ozbiljan zaostatak u odnosu na vodeće timove, i obje strane su svjesne da ih čeka ogroman posao ako žele uhvatiti priključak. Međutim, trenutno stanje jasno pokazuje da AMR26 nije samo žrtva slabijeg motora – već prije svega bolid koji još nije na nivou koji moderna sezona zahtijeva.
