Donekle je objašnjivo kako je Red Bull završio ovdje. Ne morate se nužno složiti da su Christian Horner i Helmut Marko donijeli ispravne odluke u vezi sa vozačkom postavom svoje momčadi tokom proteklih godinu i pol dana, ali ipak možete pronaći neku logiku u tome kako su došli do tačke u kojoj su morali Sergia Pereza zamijeniti Liamom Lawsonom.

Sada je prilično lako reći da je bila pogreška vratiti Daniela Ricciarda i dati mu audiciju u juniorskom momčadi, zadržavajući Lawsona na klupi. I pokazalo se upravo to – očita greška – ali kakva bi to priča bila da je sve uspjelo! Bio je to možda čak i pomalo sentimentalan Hornerov potez, jer nije tajna koliki je obožavatelj Australca. Ali kome se priča ne bi svidjela? Jedan od najpopularnijih likova u paddocku vraća se u obitelj nakon nekoliko problematičnih godina sa Renaultom i McLarenom.

Sada je jasno da je produlježenje Perezovog ugovora bilo katastrofa. Ali i ta je odluka na neki način bila savršeno razumljiva. Na početku ove sezone, Perez je jednostavno bio idealan drugi vozač koji je trebao Red Bullu. Dobar timski igrač, skuplja postolje, dodaje bodove timskom broju konstruktorskih naslova. Početkom 2024. Perez je bio jednostavno savršen – ne samo zato što se činilo da je do tada prihvatio da nikada neće moći izazvati svog timskog kolegu. Njegova ogromna baza obožavatelja u Meksiku, kupovina stotina hiljada kapa brenda Red Bull i portfelj sponzora bili su veliki dodatni bonus.

Da je Checo ostao konstantan kao što je bio na početku sezone, niko ne bi pomislio da Red Bull treba potpisati sa nekim poput Carlosa Sainza. Uostalom, ako je samo pola priča o tome kako su stvari loše išle između Sainza i Verstappena u Toro Rossu 2015. i početkom 2016. istinite, rizik vraćanja Španjolca u obitelj činio bi se neopravdanim.

Kada je Perezov ugovor obnovljen, on je već pokazivao znakove propadanja, ali to se moglo odbaciti kao samo “blip”. Uostalom, u tom trenutku njegov sjajan početak sezone bio je poremećen samo razočaravajućim vikendom u Imoli i nekoliko nesreća u Monaku. Ali ko nije imao loš vikend? Postoji li i jedan vozač u startnoj postavi koji se nikada nije susreo u Monaku?

To je vjerojatno bilo previše primamljivo za Hornera i Marka da se nadaju da će Checo samo slegnuti ramenima. Osim toga, nadali su se da je novi ugovor mogao podići samopouzdanje.

Odluku da ga zadrže nakon ljetne pauze je teže objasniti. Ali također je istina da je kalendar F1 za 2024. još uvijek imao staze na kojima je Checo briljirao u prošlosti: Baku, Singapur… Je li doista toliko pogrešno kriviti Red Bull što se nadao da će Meksikanac ponovno otkriti svoju formu?

Ali upravo je to ono što se čini pogrešnim u svim tim odlukama: ne možete a da ne pomislite da su sve donesene samo na temelju nade – bez gotovo ičega drugog što bi je poduprlo.

Nadali su se da Ricciardove užasne dvije godine u McLarenu nisu dokaz pada – iako su do kraja tog staža stvari izgledale tako loše da je rijetko ko krivio Zaka Browna što je Australcu platio godišnju plaću samo kako bi ga držao podalje od cockpita.

Naravno, dogodio se taj čarobni krug u Silverstoneu tokom testa koji je Red Bull organizirao da Ricciardo orkestrira svoj povratak. Ali to – iako je sjajno za Netflix – nije bio dovoljno čvrst razlog za vjerovanje da se Australac vratio na staro.

Red Bull se nastavio nadati čak i nakon Australčevog lošeg završetka prošle sezone – kada je, osim vikenda u Meksiku, bilo malo razloga za slavlje. A onda se Horner još uvijek nadao nekom čudu čak i kada se početkom 2024. ništa nije stvarno promijenilo – kupio je svom vozaču više vremena čak i kada je Marko već bio spreman za razlaz.

Također je teško opravdati Perezovo produženje ugovora. Kako se Red Bull mogao nadati da Perezov ‘blip’ neće potrajati nekoliko mjeseci, kad se nešto slično već dogodilo i 2022. i 2023.? Mora da su čekali.

A sada će se Red Bull nadati da se mladić s jedanaest startova u F1 može nositi sa onim što Horner sam opisuje kao najteži posao u F1. Od svih odluka donesenih u posljednjih godinu i pol, ovu je vjerojatno najteže objasniti.

Ako zanemarite cijelu priču koja je dovela do toga da je Lawson dobio mjesto u Red Bullu – sa svim pogrešnim procjenama i neuspjelim okladama – gotovo je nemoguće pronaći bilo kakvo obrazloženje iza ovog konkretnog poteza.

Red Bull, tim koji je osvojio šest naslova u posljednje četiri godine, potpisao je ugovor sa vozačem koji ima samo jedanaest startova u F1. Vozač čiji je najbolji F1 rezultat deveto mjesto. Vozač bez velikih juniorskih naslova. Vozač koji je zaostao za timskim kolegom u šest od šest kvalifikacijskih sesija i osvojio manje bodova tokom zajedničkog vremena.

Prije godinu dana, Lawson nije bio dovoljno dobar da mu Red Bull ponudi mjesto u svojoj juniorskoj momčadi. Sada, iza šest utrka, odjednom je dovoljno dobar za glavni tim.

Za Lawsona se kaže da brzo uči. Posljednjih godina skakao je između bolida i uvijek se brzo prilagođavao i uspijevao pobjeđivati ​​na utrkama. To je istina. Ali pobjede nisu naslovi – a mi govorimo o utrci za jednu od najboljih momčadi na gridu. Na vrhu se ne radi samo o brzom postizanju maksimuma, već o tome da imate maksimum koji je iznimno visok. Ali koliko je Lawson stvarno dobar ostaje znak pitanja. Uostalom, zadnji put je vozio isti bolid dvije godine zaredom u Formuli 2. Završiti deveti u prvoj sezoni i treći u drugoj baš i ne vrišti kao vrhunski timski materijal.

Čak i ako brzo uči, to mu nije pomoglo da odmah pobijedi Yukija Tsunodu – a ni to nije dobra vijest. Jasno postoji nešto u vezi sa japanskim vozačem zbog čega Red Bull oklijeva da ga promoviše. Gledano zasebno, ovo se može objasniti. Mogli biste tvrditi da su Tsunodine radnje u krugu za hlađenje same u Bahreinu bile dovoljne da odbace Hornera i Marka. Popisu “razloga zašto ne uzeti Tsunodu” također možete dodati nekoliko skupih pogrešaka – kao u Kanadi, gdje se izvrtio dok je vozio u bodove, ili incident u Q2 u Meksiku. I to vrijedi. Ali također je teško zanemariti činjenicu da se Red Bull – koliko god to brutalno zvučalo – zadovoljio vozačem koji je sporiji od onog kojeg, čini se, niti ne razmatra.

Kako neko može brzo učiti kada mu nekoliko utrka nije bilo dovoljno da počne pobjeđivati ​​svog timskog kolegu? Kako se neko može smatrati spremnim za vrhunski tim ako nikada nije pokazao takav potencijal? Čak i ako je to zato što nisu imali vremena za to. Jednostavno nema dovoljno dokaza za bilo koju tvrdnju.

A tu je i Lawsonova sposobnost da se nosi pritiskom. Bio je dobar oba puta kada ga je Red Bull ubacio u bolid juniorske momčadi: solidne izvedbe, bez velikih padova i nekoliko bodova. Zapravo, bio je blizu, a ponekad i brži od puno iskusnijeg timskog kolege. Bez tih performansi, Lawson ne bi ni bio u konkurenciji za mjesto u Red Bullu. Barem se čini pouzdanim.

Ali sve se to temelji na dva kratka boravka u Red Bullovoj juniorskoj momčadi – u okolnostima u kojima se nije imalo što izgubiti. Nitko ne očekuje čuda od vozača koji dolazi kao zamjena u sezoni. Dakle, jednostavno završiti utrku u užasnim uvjetima u Zandvoortu prošle godine, ili osvojiti bodove u Austinu ove godine, smatralo se pretjeranim uspjehom.

U Red Bullu će pak očekivanja biti puno veća. I tada će njegova rečena sposobnost da se nosi sa pritiskom stvarno biti testirana.

Lawson još nije iskusio osjećaj povratka u garažu nakon kruga kojim je zadovoljan u kvalifikacijama i gledajući Verstappena četiri desetinke bržeg. A to će se neizbježno dogoditi – prije nego kasnije i redovno. Kad-tad će imati pritisak da mora birati između dvije neprivlačne opcije: ili prihvatiti da je Nizozemac toliko brži, ili pokušati loviti te desetinke postavkom.

Bit će grešaka. Franz Tost voli reći da svaki vozač mora proći kroz ‘razdoblje sudara’ – čak je i Verstappen prošao. Ako Lawsonovo ‘razdoblje nesreće’ uskoro dođe, bit će pod svjetlima reflektora koje dolazi vožnjom jednog od najbržih bolida na gridu.

Perez, uprkos svom iskustvu, nije mogao izbjeći ulazak u spiralu. Ni Pierre Gasly i Alex Albon nisu mogli pobjeći. A mediji neće čekati. Bit će članaka nakon svake pogreške. Bit će mišljenja.

To je sasvim nova razina pritiska, zar ne?

Najveća je zagonetka riskira li Red Bull da, polažući toliko povjerenja u Lawsona sada, izgubi mnogo jaču verziju njega u budućnosti. Nijedan vozač ne bi odbio takvu priliku. I nema šanse da je Lawson sumnjao prije nego što je prihvatio ponudu. Ali što ako padne – baš kao što su to učinili Daniil Kvyat, Gasly ili Albon? A što ako doista ima potencijal jednog dana biti Red Bullov vodeći vozač, ali nema vremena za razvoj i učenje? Ima li uopće smisla riskirati da se sad spali?

Čak i ako šefovi Red Bulla ne vide Tsunodu kao vozača vrhunske momčadi, nema gotovo nikakve štete staviti ga u bolid godinu dana: ako ne uspije, to nije ništa strašno jer ionako nisu očekivali da će zablistati. Ali dati Lawsonu – vozaču čiji potencijal Red Bull očito cijeni više – još godinu dana da nauči osnove trebalo je biti laka stvar.

Ipak, ovdje su, stavljaju ga na to sjedalo. Bez jasnih dokaza da zapravo može biti brži i konstantniji od ‘samo’ Tsunode. Bez ikakve garancije da je spreman za prvi bolid. Bez čvrstih argumenata koji bi potkrijepili priču o njegovom potencijalu.