Johnny Herbert smatra da Ferrari ne treba pokušavati umjetno uspostaviti hijerarhiju između Lewisa Hamiltona i Charlesa Leclerca, jer upravo njihovo međusobno rivalstvo može biti jedna od najvećih prednosti ekipe. Bivši vozač Formule 1 vjeruje da obojica pokušavaju postati broj 1 u Maranellu i da takva borba, dok god ostaje pod kontrolom, može samo podizati nivo cijelog tima.
Tokom ljetne pauze se mnogo govorilo o tome bi li Ferrari trebao jasnije stati iza Hamiltona i dati mu prioritet u pokušaju da ostane u borbi za naslov protiv Kimija Antonellija. Međutim, situacija se u međuvremenu značajno promijenila. Hamilton je nakon četiri utrke bez postolja i odustajanja u Madridu pao na 101 bod zaostatka, pa je njegova pozicija u prvenstvu mnogo teža nego što je bila prije nekoliko sedmica.
Herbert smatra da Ferrari ni ranije nije trebao praviti jasnu podjelu između vozača. Prema njegovom mišljenju, Hamilton i Leclerc imaju dovoljno kvaliteta i iskustva da sami kroz rezultate pokažu ko može preuzeti vodeću ulogu, bez potrebe da ekipa unaprijed određuje hijerarhiju.
“U okruženju pod velikim pritiskom kakvo je Ferrari, rivalstvo između Hamiltona i Leclerca je dobro za ekipu. To nije rivalstvo s istom vrstom žestine kakvu smo gledali između Senne i Prosta. Ja bih ih jednostavno pustio da rade svoj posao,” rekao je Herbert.
Upravo poređenje sa Sennom i Prostom pokazuje gdje Herbert povlači granicu. On ne vidi odnos Hamiltona i Leclerca kao destruktivan sukob koji bi mogao podijeliti garažu, nego kao unutrašnje takmičenje koje obojicu tjera da izvuku više iz sebe i bolida.
“Mislim da je veoma zdravo za ekipu imati dvojicu vozača koji guraju jedan drugog. Obojica pokušavaju biti broj 1 u timu,” istakao je on.
Ta posljednja rečenica najbolje opisuje trenutnu situaciju u Ferrariju. Hamilton je u Maranello stigao kao sedmerostruki prvak s ogromnim iskustvom i jasnim ambicijama, dok je Leclerc već godinama centralna figura Ferrarijevog projekta i vozač oko kojeg je ekipa dugo gradila svoju budućnost. Zbog toga je borba za status prvog vozača gotovo neizbježna, čak i ako Ferrari formalno ne želi uspostaviti jasnu podjelu.
Herbert smatra da upravo tu leži vrijednost njihovog odnosa. Ako Hamilton i Leclerc nastave pritiskati jedan drugog bez prelaska granice koja bi štetila ekipi, Ferrari može dobiti mnogo više nego kroz unaprijed određenu hijerarhiju. Dvojica vozača imaju različite stilove, različita iskustva i različite naččine izvlačenja performansi iz bolida, a međusobni pritisak može dodatno ubrzati razvoj cijelog paketa.
Za Ferrari je zato najvažnije da rivalstvo ostane sportsko i produktivno. Herbert ne vidi razlog da se jedan od njih unaprijed podredi drugom, posebno sada kada je Hamiltonov zaostatak u prvenstvu toliko velik da je priča o prioritetu izgubila dio ranije težine.
Umjesto toga, njegova poruka je jasna: pustiti ih da se bore, jer obojica žele isto mjesto. Hamilton i Leclerc pokušavaju postati broj 1 u Ferrariju, a Herbert smatra da upravo takva unutrašnja konkurencija može biti korisna za ekipu dok god ostaje pod kontrolom.
