Formula 1 je oduvijek bila sport u kojem se vrhunski inžinjering, politika i takmičarski instinkt neprestano sudaraju. Upravo zato njena kompleksnost predstavlja jedan od najvećih razloga privlačnosti, ali istovremeno i izvor nekih od najapsurdnijih situacija koje sport može proizvesti.

Najnoviji primjer je ADUO sistem, mehanizam koji je FIA uvela kako bi proizvođačima pogonskih jedinica omogućila dodatne razvojne mogućnosti ukoliko zaostaju za konkurencijom. Ideja je na papiru bila jednostavna i logična: spriječiti scenario u kojem jedan proizvođač napravi loš motor i godinama ostane zarobljen na začelju zbog homologacijskih ograničenja.

Međutim, stvarnost je pokazala da je Formula 1 mnogo komplikovanija od teorije.

Osnovna pretpostavka novih pravila bila je da će najveće razlike među proizvođačima nastajati u električnom dijelu pogonske jedinice, dok će V6 motor imati manji utjecaj na ukupne performanse. Zbog toga je ADUO zamišljen kao sigurnosna mreža koja bi omogućila onima koji zaostanu da uhvate priključak.

Problem je što se radi o Formuli 1

Timovi i proizvođači u ovom sportu poznati su po tome da će pronaći svaku moguću rupu u pravilima kako bi stekli prednost. Kada su shvatili da je razvoj električnih komponenti strogo ograničen, bilo je gotovo neizbježno da će se fokus prebaciti na područja gdje postoji više prostora za razlike – prije svega na sam V6 motor.

Time je odmah otkriven jedan od najvećih nedostataka ADUO sistema.

Još veći problem predstavlja način na koji se određuje ko zaostaje. FIA trenutno procjenjuje performanse uglavnom na osnovu snage motora s unutrašnjim sagorijevanjem, što mnogi smatraju previše pojednostavljenim pristupom za izuzetno složen tehnički paket.

Performanse pogonske jedinice ne zavise samo od konjskih snaga. Efikasnost baterije, rad MGU-K sistema, softverske strategije, potrošnja energije, hlađenje i brojni drugi faktori zajedno određuju stvarnu konkurentnost jednog motora. Zbog toga mnogi smatraju da je korištenje samo jednog parametra pokušaj da se trodimenzionalni problem riješi jednodimenzionalnim mjerenjem.

Zanimljivo je da FIA nije jedini krivac za nastalu situaciju.

Direktor FIA-inih jednosjeda Nikolas Tombazis još ranije je otkrio da je federacija nudila složenije modele procjene koji bi uključivali dodatne parametre poput pritiska turbine, dimenzija turbopunjača ili temperature zraka u usisnom sistemu. Međutim, sami proizvođači motora insistirali su da sistem bude što jednostavniji.

Rezultat toga danas je paradoksalan.

Umjesto da proizvođači javno ističu kvalitet svojih proizvoda, Formula 1 je stvorila okruženje u kojem se kompanije međusobno nadmeću u dokazivanju da njihov motor nije dovoljno dobar. Što više uspiju prikazati vlastite nedostatke, veća je vjerovatnoća da će dobiti dodatne razvojne olakšice.

To stvara vrlo čudnu sliku u javnosti.

Ako je Red Bull Powertrains zaista proizveo najbolji V6 motor, onda bi za to trebao dobiti priznanje. Umjesto toga, uspjeh se pretvara u potencijalni nedostatak jer konkurenti dobivaju dodatne mogućnosti razvoja. S druge strane, ako procjena nije tačna, onda se postavlja pitanje koliko je cijeli sistem uopće vjerodostojan.

ADUO je zamišljen kao zaštita od velikih razlika među proizvođačima, ali već sada izaziva brojne kontroverze. Mnogi u paddocku smatraju da je mehanizam previše pojednostavljen, podložan manipulacijama i teško razumljiv navijačima.

Formula 1 će s tim problemom vjerovatno živjeti još godinama, a rasprave oko ADUO-a tek su počele. Ono što je sigurno jeste da sport ne bi smio doći u situaciju da nagrađuje one koji najbolje uvjere javnost da su najgori.

Jer suština Formule 1 trebala bi biti jednostavna – pobjeđuje onaj ko je najbolji, a ne onaj ko najuspješnije izgleda kao da nije.