Bivši vozač i dugogodišnji analitičar Johnny Herbert dao je vrlo direktnu i snažnu ocjenu karijere Fernanda Alonsa, naglašavajući da Španjolac i danas, u kasnoj fazi svoje karijere, vozi na nivou koji zaslužuje najviše poštovanje. Herbertove riječi nisu tek kurtoazna pohvala, već jasna poruka o tome koliko je Alonso ostao relevantan, brz i taktički izuzetno jak, bez obzira na godine i okolnosti u kojima se nalazi.
Prema Herbertu, ono što Alonsa izdvaja od većine vozača njegove generacije jeste kontinuitet vrhunskog nivoa. Dok su se mnogi s vremenom povukli ili postali sjena onoga što su nekad bili, Alonso je, kako ističe Herbert, i dalje vozač koji na stazi radi „nevjerovatne stvari“. Njegov osjećaj za granicu, preciznost u borbi točak uz točak i sposobnost da iz bolida izvuče maksimum ostali su netaknuti, čak i u eri izuzetno kompleksnih tehničkih pravila.
„Imam veliko poštovanje prema onome što radi na stazi. To je nevjerovatno. Vozi briljantno ovih dana,“ rekao je Herbert za Stay on track podcasti, jasno stavljajući do znanja da Alonso ne živi od stare slave, već da svojim vožnjama i danas potvrđuje zašto se ubraja među najveće vozače svoje generacije.
Herbert se zatim osvrnuo na širu sliku Alonsove karijere, dotakavši se pitanja koje se često postavlja u svijetu Formule 1: koliko je titula Fernando Alonso zapravo trebao osvojiti. Prema njegovom mišljenju, dvije titule ne odražavaju stvarni domet i kvalitet Španjolca. Naprotiv, Herbert smatra da je Alonso trebao imati znatno bogatiju kolekciju titula.
„Trebao je osvojiti više titula svjetskog prvaka nego što ih ima. Vjerovatno ih nema zbog loših timskih odluka; takve stvari se dešavaju u životu,“ naglasio je Herbert, bez uljepšavanja i bez pokušaja da krivicu prebaci na same vozačke performanse.
Ova izjava pogađa samu srž Alonsove karijere. Njegov put obilježen je brojnim strateškim preokretima, promjenama timova u pogrešnim trenucima i projektima koji nisu ispunili očekivanja. U više navrata Alonso se nalazio u situaciji da je izabrao tim s velikim ambicijama, ali bez tehničke ili organizacione stabilnosti potrebne za borbu za titulu. Herbert jasno sugerira da ti izbori nisu umanjili Alonsov talenat, već su jednostavno oblikovali ishod njegove karijere.
Uprkos svemu tome, Alonso je, prema Herbertovim riječima, zadržao ono najvažnije – vozačku izvrsnost. Njegova sposobnost da se prilagodi različitim generacijama bolida, različitim gumama, promjenama aerodinamike i filozofijama razvoja, čini ga jedinstvenim slučajem u modernoj Formuli 1. Malo je vozača koji su bili konkurentni u tolikom rasponu tehničkih era.
Posebno je značajno što Herbert ovu pohvalu iznosi u trenutku kada Alonso i dalje aktivno učestvuje na najvišem nivou, a ne kao retrospektivnu ocjenu nakon povlačenja. Time njegove riječi dobijaju dodatnu težinu – one nisu nostalgičan osvrt, već procjena trenutne realnosti.
Herbertov komentar zapravo potvrđuje ono što veliki dio paddocka već godinama misli, ali rijetko ovako jasno izgovara: Fernando Alonso je jedan od onih vozača čija karijera ne može biti mjerena isključivo brojem titula. Njegov utjecaj, dugovječnost i čista vozačka kvaliteta ostaju referentna tačka, bez obzira na statistiku.
U eri u kojoj se uspjeh često svodi na tabele i brojke, Herbertova izjava vraća fokus na suštinu – na vozača koji je, bez obzira na okolnosti, uvijek isporučivao maksimum. Upravo zbog toga, Fernando Alonso i dalje uživa poštovanje svojih kolega i bivših rivala, a njegove vožnje ostaju predmet divljenja i ozbiljnih analiza.
