Ideja BOP-a u Formuli 1 za mnoge i dalje zvuči kao mevjerovatno. Kao izdaja temeljnog principa sporta koji se decenijama gradio na slobodi inžinjerskog razmišljanja, tehnološkoj nadmoći i brutalnoj iskrenosti rezultata. Međutim, koliko god to bilo neprijatno priznati, BoP već postoji u Formuli 1. Samo se ne zove tako, ne izgleda tako i ne vidi se direktno na stazi. Ali postoji. I to već dugo.
Na prvi pogled, takva tvrdnja izgleda kao direktan napad na DNK sporta. Formula 1 je oduvijek bila više od utrkivanja vozača; to je bila i ostala tehnološka borba timova, inžonjera i proizvođača. Upravo zato svaka ideja izjednačavanja performansi zvuči kao negacija onoga što F1 treba da bude. Ipak, stvarnost moderne ere je drugačija. DNK F1 bolida, kao i DNK cijelog sporta, mutirala je kroz vrijeme – ne zato što je to neko želio, nego zato što je tržište to zahtijevalo.
Današnja Formula 1 ne može sebi dozvoliti da proizvođači odustanu jer nemaju šansu da se bore. Da bi se zadržali brendovi, timovi i investitori, uveden je niz mehanizama koji osiguravaju da niko ne ostane potpuno nemoćan. Ako ne možeš do vrha vlastitim putem, sistem će ti dati mali poticaj. Ne direktno, ne očigledno, ali dovoljno da ostaneš u igri.
U Formuli 1 nećete vidjeti obrnute startne gridove, dodatne kilograme zbog pobjeda, ograničavanje obrtnog momenta ili promjene snage na osnovu rezultata. Takve mjere pripadaju drugim kategorijama. Ovdje je sve sofisticiranije, skrivenije i tehnički zapakovanije. Upravo zbog toga mnogi odbijaju priznati da se radi o istom principu – samo prilagođenom elitnom sportu.
Proces izjednačavanja performansi počeo je postepeno. Prvo su drastično ograničena testiranja, a zatim su gotovo potpuno ukinuta. Uveden je jedinstveni dobavljač guma, čime je uklonjen jedan od ključnih elemenata razlike među timovima. Nakon toga došla su pravila o dugotrajnosti motora i mjenjača, uz kazne za svako odstupanje. Aerodinamička pravila postala su sve restriktivnija, a na kraju je uvedena i zajednička osnovna arhitektura pogonskih sklopova.
Zatim je stigao limit budžeta, jedan od najdirektnijih oblika kontrole performansi u historiji sporta. Timovi više ne mogu trošiti koliko žele, čak ni na razvoj. Uz to je uveden i aerodinamički i podatkovni hendikep: timovi koji zaostaju dobijaju više vremena u zračnom tunelu i više CFD resursa, dok se najuspješnijima to pravo oduzima. Postoje i ograničenja za ulaganja u alate, kao i posebna pravila za razvoj pogonskih sklopova, gdje slabiji proizvođači imaju više slobode.
Ništa od toga ne vidite direktno tokom utrke. Ali inžinjeri to vide u brojkama, a vozači to osjećaju u bolidu. To je moderna verzija BoP-a – sofisticirana, birokratska i upakovana u regulativu.
Tu dolazimo do sivih zona. Do prostora koje zakonodavac nije predvidio i koje najoštriji umovi znaju iskoristiti. Kada se to dogodi, nastaje skandal, protivnici govore o varanju i traže zabranu u ime „duha pravila“. Međutim, upravo to traženje rupa u propisima oduvijek je bilo srž Formule 1. Ako je duh F1 da bude vrhunac tehnologije, onda su siva područja neizbježna posljedica.
Postavlja se i ključno pitanje: da li je Velika nagrada utrka brzine ili upravljanja? Danas je to sve više utrka upravljanja – energijom, potrošnjom goriva, gumama, habanjem motora, električnom snagom i, na kraju, budžetom. Paradoksalno, aerodinamiku možete mijenjati više puta tokom sezone, ali motor gotovo da ne smijete dirati. To govori dovoljno o tome koliko se sport promijenio.
Formula 1 danas nije ono što je bila prije 75 godina, i to nije nužno loše. Ali važno je biti iskren: DNK sporta se promijenila. Ne zato što je neko to planirao, nego zato što je to bio jedini način da Formula 1 preživi kao globalni, komercijalni i tehnički relevantan sport. BoP možda nije priznat, možda nije vidljiv, ali je tu. I dio je realnosti moderne Formule 1, sviđalo se to nama ili ne.
