Ferrari je u sezonu 2025. ušao sa ambicijama većim nego ikad, uvjeren da će SF-25 predstavljati konačni iskorak prema vrhu nakon nekoliko godina nestabilnog razvoja. U Maranellu su poručivali da su naučili lekcije iz prethodnih sezona, da je bolid konstantniji, da je balans stabilniji i da je nova struktura spremna da podrži borbu sa McLarenom i Red Bullom. Međutim, već nakon nekoliko utrka postalo je jasno da su očekivanja bila daleko od stvarnosti. SF-25 nije samo podbacio – pokazao se kao jedan od najnestabilnijih projekata u novijoj historiji Ferrarija. Analiza svih tehničkih slojeva, komentari stručnjaka i unutrašnji potresi u timu vode ka jednoj centralnoj figuri: Enricu Cardileu. Njegova filozofija, njegove odluke i njegova tehnička strategija pokazale su se kao temeljni problem koji je doveo do raspada platforme.

Cardileova filozofija i arhitektura SF-25 kao izvor problema

U analizi tehničkog stručnjaka Franca Nugnesa sa talijanskog motorsporta pojavila se ključna rečenica koja otkriva unutrašnju dinamiku u Ferrariju: inženjeri su se branili tvrdnjom da je SF-25 „dijete Enrica Cardilea“. To znači da su sve ključne odluke u vezi sa šasijom, aerodinamikom, protokom zraka prema podnici, geometrijom ovjesa i raspodjelom opterećenja donesene pod njegovim vodstvom. Kada koncept na najdubljem nivou ne funkcioniše, odgovornost uvijek pada na arhitektu bolida.

Posljedice tih odluka vidljive su u svakom segmentu rada SF-25. Bolid je izrazito osjetljiv na promjene temperature asfalta, nagle promjene smjera i manipulaciju visinom iznad podloge. Nedostatak stabilnog radnog prozora rezultira time da Ferrari nikada ne zna kako će se bolid ponašati od sesije do sesije. Tehnička slika SF-25 nije slika loše nadogradnje, nego pogrešne filozofije. Bolid je sada već prepoznat kao konstrukcija koja je sposobna za bljeskove brzine, ali potpuno nesposobna da vozačima pruži predvidljivost potrebnu za borbu za vrh.

Zašto Tondi i Montecchi nisu glavni krivci

U istom članku Nugnes je opisao reakciju dijela stručne javnosti ironičnom opaskom: „Kao da su Diego Tondi i Fabio Montecchi pali s Marsa.“ Nugnes ne kritikuje Tondija i Montecchija. On naglašava da njihove odjele nije moguće okriviti za probleme bolida kada je centralni koncept postavljen loše.

Tondi (aerodinamika) i Montecchi (šasija) rade unutar granica koje im je nametnuo Cardile. Ako je filozofija podnice pogrešna, ako protok zraka ne odgovara geometriji šasije, ako ovjes ne reaguje proporcionalno aerodinamičkom opterećenju, nijedan šef odjela ne može popraviti temeljnu arhitektonsku grešku. Zato Ferrari nije smijenio njih dvojicu. Umjesto toga, smijenjen je čovjek koji je definisao okvir u kojem su oni morali raditi.

Upravo ova unutrašnja logika potvrđuje zašto je reakcija Freda Vasseura bila usmjerena isključivo prema Cardileu. Ako se željela promijeniti sudbina tima, prvo se morala promijeniti filozofija. A filozofija je bila Cardileova.

Vasseur povlači najteži potez: Cardile odlazi, Serra preuzima strukturu

Ako postoji nešto što Ferrari rijetko radi, to je smjena arhitekta koncepta tokom ciklusa jednog bolida. To je ekstremna mjera koja se u Formuli 1 povlači samo kada postoje dubinski, nepopravljivi problemi. SF-25 je demonstrirao upravo to. Vozači nisu mogli predvidjeti ponašanje bolida u brzim zavojima. Balans se raspadao u trenutku kad bi se promijenila količina goriva. Podnica je reagovala neujednačeno, nekad pružajući ogroman grip, a nekad gotovo nikakav. Što je još gore, bolid je patio od suprotnih identiteta: u sporim sektorima je bio odličan, a u brzim opasan i nepredvidljiv.

Sve ovo ukazuje na najteži oblik tehničkog grijeha: nepostojanje stabilnog odnosa između mehaničkog gripa i aerodinamičkog opterećenja. To je upravo ono što razlikuje šampionske projekte od bolida koji se raspadaju pod pritiskom.

Vasseur je zato napravio hrabar potez. Umjesto da nastavi krpiti ono što se ne može popraviti, odlučio je počistiti temelje. Cardile je otišao, a Loic Serra je doveden da promijeni cijeli sistem i uvede filozofiju stabilnosti koja je bila zaštitni znak Mercedesovih najuspješnijih projekata. Ferrari je time jasno priznao da problem leži u strukturi, ne u ljudima koji pokušavaju spašavati ono što se spasiti ne može.

SF-25 kao dokaz pogrešne filozofije: bolid sa dva lica

SF-25 nije bolid koji je samo spor. To bi bilo jednostavno za dijagnosticirati. On je bolid koji se mijenja iz dana u dan i iz kruga u krug. Vozač može imati savršenu ravnotežu u jednoj sekciji, samo da bi nekoliko minuta kasnije potpuno izgubio povjerenje u prednji kraj. To je najgora vrsta ponašanja za ekipu koja želi biti konkurentna na vrhu.

Lewis Hamilton i Charles Leclerc su to jasno osjetili. Oba vozača prijavila su da bolid svaki put reaguje drugačije, a to je u Formuli 1 smrtna presuda. Nije moguće razvijati bolid, nije moguće podešavati ga, nije moguće graditi samopouzdanje. Upravo je to rezultat arhitektonske greške – greške koju vozači ne mogu sakriti, a inženjeri ne mogu izgladiti.

Zbog svega ovoga potpuno je jasno zašto je Ferrari odlučio krenuti u duboku tehničku reformu. Koncept SF-25 nije loš zbog jedne nadogradnje ili jednog pogrešnog seta podešavanja. On je loš zato što je građen na pogrešnim temeljima. Enrico Cardile je postavio te temelje, a rezultati na stazi su ih neumoljivo razotkrili.