Nakon teškog početka sezone, Lewis Hamilton se nada da će zajedno sa Ferrarijem razviti bolid za 2026. koji će više odgovarati njegovom stilu vožnje – evo kako taj proces izgleda.
Nakon što je sezona 2025. prešla svoju polovinu, fokus se okreće pripremama za narednu godinu i veliku promjenu pravila – a Hamilton želi novom Ferrariju dati dio svog “DNK-a”. Ali šta to konkretno znači?
Pauza između Velike nagrade Velike Britanije i Belgije pruža idealan trenutak da se sagleda sadašnjost i budućnost – naročito u kontekstu jedne od najvećih tehničkih revolucija u historiji šampionata. Te dvije dimenzije su neizbježno povezane: sadašnjost i budućnost možda djeluju udaljeno, ali ih povezuje kontinuitet, iskustvo i razvoj.
U Ferrariju se ta povezanost ogleda u potrebi da se preokrene sezona koja zasad ne ispunjava očekivanja, uz svijest da će rad obavljen danas i u narednim mjesecima postaviti temelje bolida za 2026. Razvoj još nije u poodmakloj fazi, ali se nalazi u ključnoj tačci gdje se definiraju osnovni dizajnerski pravci.
Kao i svaki novi projekat, pripreme za 2026. nisu samo prilika za kratkoročna poboljšanja, već i za ostavljanje traga na budućnosti – i tehnički i u pogledu radnih metoda. Svaki vozač donosi bogato iskustvo, posebno kada dolazi iz tima koji je godinama bio u vrhu.
Uklanjanje loše konstantnosti SF-25
Hamiltonova sezona 2025. zasad je bila promjenjiva, dijelom zbog nedostatka povezanosti sa bolidom. Upravo iz tih ograničenja – tehničkih i u pogledu osjećaja – sedmerostruki svjetski prvak nastoji oblikovati svoj doprinos Ferrariju za 2026., otvoreno izražavajući želju da projektu prenese dio vlastitog „DNK-a“.
Neki problemi proističu iz strukturnih osobina bolida koje se moraju analizirati kako bi se pronašle performanse, dok su drugi više vezani za detalje koji izlaze na vidjelo tokom prilagođavanja novom okruženju. Sličan proces vidjeli smo i kod Carlosa Sainza u Williamsu i Nice Hulkenberga u Sauberu, koji su tražili promjene na volanu i gasu.
Upravo je sistem upravljanja (servo) jedan od aspekata na koji se Hamilton fokusirao od prvih vožnji u Ferrariju. Osim onoga što je izašlo nakon Silverstonea – što može biti povezano sa potrebom redizajna upravljačkog sistema uslijed promjena na ovjesu – Britanac je zatražio ciljane prilagodbe zasnovane na ličnim potrebama i izazovima u adaptaciji koji postaju jasni tek na stazi.
Važno je razlikovati strukturne probleme koji pogađaju oba vozača od subjektivnih potreba vezanih za lični osjećaj. Postavka upravljanja je posebno individualna: svaki vozač ima svoje preferencije koje dolaze do izražaja posebno prilikom promjene tima i izlaganja različitim bočnim silama.
Ti detalji dodatno komplikuju upravljanje SF-25, bolidom koji je često teško balansirati. Zbog toga se Charles Leclerc često odlučuje za ekstremne postavke, posebno u načinu na koji koristi prednji kraj i kompenzira zadnji. Hamilton je isprobao više smjerova prilagođavanja – neki su bili uspješniji od drugih – i postepeno se sve više približava Leclercovim izborima.
„Charles i tim su pronašli način da bolid funkcioniše. Ja sam probao sve druge teorijski ispravne pristupe, ali iz nekog razloga nisu funkcionisali. Postepeno sam se sve više približavao Charlesovim postavkama,“ rekao je Hamilton. „Prošle sedmice (u Austriji) sam bio najbliži, i tada je i naš tempo u trci bio najsličniji. Ali i dalje je teško. Bolid je nezgodan za voziti i nije udoban.“
Ipak, te promjene su poboljšale njegovu brzinu u kvalifikacijama, smanjivši zaostatak za timskim kolegom, dok trkaći tempo i dalje pati, posebno kako opada prijanjanje guma.
Neki problemi se ne mogu riješiti samo postavkama, poput osjećaja u brzim zavojima, što je područje s kojim se Hamilton muči cijelu sezonu. Riječ je o nestabilnosti koju treba kontrolisati, naročito u brzim i uskim zavojima gdje su povjerenje i preciznost upravljanja ključni.
Ne čudi što je Hamilton istakao stabilnost kao područje koje treba poboljšati – i sada i u budućnosti.
„Charles vozi bolid koji ima tendenciju preupravljanja i taj pristup mu funkcioniše,“ rekao je zamjenik šefa Ferrarija Jerome d’Ambrosio. „Nedavno je Lewis krenuo u tom smjeru i uspijeva da to iskoristi. Mislim da je to posljedica trenutnih pravila. Vidimo nestabilnost pri ulasku u zavoje. Ovi bolidi su nervozni i vozači moraju naučiti da žive s tim.“
Specifičnih tehničkih problema ima i kod Leclerca, poput borbe sa prednjim krajem u sporim zavojima. Što je zavoj duži i protočniji, SF-25 više podupravlja na prednjem kraju. U oštrim zavojima, ti problemi se dijelom prikrivaju, kao što je bio slučaj u Austriji. To dodatno otežava pronalazak uravnoteženog kompromisa.
Pronalazak šireg radnog okvira
Određeni aspekti mogu se kratkoročno poboljšati, ali drugi zahtijevaju vrijeme – posebno za 2026. godinu. Cilj nije nužno ići u jednom smjeru, već proširiti radni okvir. Na primjer, još od početka godine Hamilton je ukazivao na probleme sa kočnicama i motorom pri kočenju, koje smatra preagresivnim. U Mercedesu su ti elementi bili blaži – razlika koju nije lako nadoknaditi samo podešavanjima na volanu, posebno za vozača koji preferira kočenje u zavoju.
U razvoju novog bolida inžinjeri uvijek traže performanse kroz dizajn, kako bi ispunili zadate ciljeve za downforce i aerodinamički otpor zraku. Zbog toga se bolidi ne prave oko jednog vozača. Umjesto toga, ulazne informacije vozača pomažu u prepoznavanju područja gdje je potrebna veća fleksibilnost – to su šire smjernice koje postaju temelj razvoja.
Tu Hamilton nastoji Ferrariju za 2026. prenijeti svoj “DNK” – ne samo tehnički, već i kroz radne metode. S obzirom na gust kalendar, fabrički vozači često testiraju bolid za narednu godinu u simulatoru tek kasno, osim ako se ne radi o velikim promjenama pravila. U takvim slučajevima, povratne informacije dolaze ranije, ali više na konceptualnom nivou.
„Slušamo ulaze od vozača. Ne samo od jednog, već od obojice. Zanimljivo je jer se na fabričkim sastancima često ispostavi da vozači, konceptualno, traže vrlo slične stvari,“ rekao je d’Ambrosio na Silverstoneu.
„Nastojimo to uzeti u obzir. Naravno, dio razvoja podrazumijeva i isporuku paketa koji maksimizira downforce i performanse. Ali postoji i mnogo prostora za osigurati vozačima prave alate i uslove za rad, te da se bolid može što bolje prilagoditi njihovom stilu vožnje.“
“Postoje dvije faze, i ne mislim da su potpuno odvojene. Općenito, postoji ravnoteža u bolidu koje generiraju performanse. Zatim postoji druga faza koja uključuje detalje – faza u kojoj apsolutno morate slušati vozače.”
