Priča o Fernandu Alonsu je jedna od onih priča na temu: eh da je bilo ovo, da je bilo ono. Ali znate kako kažu u narodu: da je babi mudo, bila bi did. Neki će ga pamtiti kao kontroverznu ličnost koja je u svaku ekipu unosila nemir, dok će ga drugi smatrati jednim od najvećim ikad. A on je pomalo od svega.

Sjećam se, prije dosta godina, još dok sam bio klinac i učenik drugog razreda osnovne škole, pojavile su se teke sa slikom tamo nekog lika u plavo-žutom kombinezonu, koji je 2005. godine stao u kraj dominaciji velikog Michaela Schumachera. Nisam imao pojma ko je on, ali hajde, čim su se tiskale bilježnice s njegovim likom, mora da je bio dobar. I bio je—vraški dobar, ali mogao je puno bolje od 2 naslova, 32 pobjede, 22 pole positiona i 97 postolja koja je upisao kraj svog imena. Nije mu ponestalo tinte—drugi su jednostavno pisali boljim olovkama.

Alonsova priča ima dvije strane, ovisi samo na koju se više želite fokusirati—na skandale, kojih je Španjolac imao podosta u svojoj karijeri, ili njegove vožnje, kojima je zaveo milione fanova diljem svijeta.

Spygate i Crashgate

Kada spomenete Alonsa, nemoguće je odvojiti njegove vožnje od skandala koji su ga pratili. Španjolac je tijekom svoje karijere učestvovao u jednim od najvećih skandala koji su potresli svijet Formule 1—spygate i crashgate. O tim skandalima je već ispričano toliko mnogo, a svake godine se spomenu barem nekoliko puta.

U oba skandala je Alonso bio jedan od centralnih aktera—slučajnost ili ne? Spygate je najveća špijunska afera u F1, a desila se 2007. godine. Ferrari je negdje sredinom te godine zatražio istragu oko curenja povjerljivih informacija iz ekipe. Nakon prve istrage je zaključeno da su ti podaci završili u McLarenu, ali nije bilo dokaza da su kružili ekipom i da su utjecali na šampionat—sve do VN Mađarske i incidenta između Lewisa Hamiltona i Fernanda Alonsa u kvalifikacijama.

Alonso je blokirao Hamiltona tijekom promjene guma pred posljednje brze krugove, zbog čega Britanac nije mogao popraviti svoje vrijeme. Alonsu je to pošlo za rukom i osvojio je pole position—koji mu je kasnije oduzet i kažnjen je sa 5 mjesta kazne zbog ometanja Hamiltona.

Bila je to iskra koja je zapalila McLaren i već ionako napeti odnos Hamiltona i Alonsa—FIA ubrzo pokreće novu istragu, dolazi do e-mail poruka Alonsa i De la Rose koji dokazuju da su Ferrarijeve informacije o bolidu kružile ekipom, a vrhunac svega je bilo McLarenovo isključivanje iz konstruktorskog šampionata, te kazna od 100 miliona dolara. Alonso, De la Rosa i Hamilton nisu dobili kazne jer su imali FIA-in imunitet u zamjenu za izlaganje svih informacija. Alonso je nakon te godine napustio McLaren i vratio se u Renault—izgubivši naslov za 1 bod od Kimija Raikkonena.

Nakon skandalozne 2007., Alonso je učestvovao u još jednom skandalu godinu kasnije sa Renaultom u namještanju utrke u Singapuru. Cijela stvar se otkrila 2009. godine, kada je Renault odlučio otpustiti tadašnjeg vozača Nelsona Piqueta Jr. Iz osvete je Brazilac ‘progovorio’ i otkrio je prljavu tajnu francuske momčadi—da su namjestili ishod VN Singapura 2008. godine. Njemu su tadašnji šefovi Renaulta Pat Symonds i Flavio Briatore naredili da žrtvuje svoju utrku zbog Alonsove. U tačno određenom krugu u određenom zavoju se Piquet morao zabiti u zid—što je učinio na takav način da je to isprva izgledalo kao vozačka pogreška.

Piquetov potez je stavio Alonsa u savršenu poziciju, na savršenu strategiju te je Španjolac pobijedio u prvom izdanju utrke u Singapuru. Kada je sva prljavština isplivala na površinu, Symonds i Briatore su platili svojim poslovima, Renault je izgubio tada glavnog sponzora, dok je FIA utvrdila da Alonso nije znao ništa o ovim ‘mutnim’ radnjama, te je oslobođen svih optužbi—no, ipak je ovaj skandal uz Spygate ostavio veliku mrlju na njegovoj karijeri.

Najbolje vožnje nije imao u Renaultu—već u Ferrariju

Nakon debija sa Minardijem, Alonso odlazi u Renault na mjesto test vozača. Svoju priliku za dokazivanje dobija 2003. u kojoj i ostvaruje svoju prvu F1 pobjedu. Kako je Renault bivao sve konkurentniji, tako je Alonso sve više pokazivao svoj talenat u punom sjaju. 2005. je dobio bolid sposoban da se bori za naslov, a te godine je stao u kraj dominaciji Ferrarija i zaustavio je Schumacherov niz od pet uzastopnih naslova—klinac iz Oveida je stao u kraj velikom Nijemcu.

Slijedeće godine ponovo pobjeđuje Ferrari i Schumachera i postaje u to vrijeme najmlađi dvostruki prvak ikad. Prelaskom u McLaren se očekivao nastavak njegove dominacije, ali malo ko je tada mislio da će Španjolac brojati samo do dva. Kada je napustio plavo-žutu momčad na njenom vrhuncu, otišao je put McLarena, gdje ga je čekao mlađahni Lewis Hamilton—novajlija u Formuli 1, brutalnog talenta. Španjolac je očekivao da će biti alfa i omega u ekipi, što je donekle i razumljivo, jer je u McLaren stigao kao dvostruki prvak i u to vrijeme najbolji vozač na gridu. Hamilton je bio ‘rookie’, željan dokazivanja protiv Alonsa, a McLaren mu je to omogućio—da se trka protiv svog timskog kolege. Da možda nije bilo tako i da je McLaren stavio sve na jednog ili drugog vozača, jedan od njih dvojice bi postao prvak, dok bi konstruktorski naslov došetao u Woking. Ali nije im se dalo—Alonso jeste trebao biti broj jedan, ali niko nije očekivao tako dobrog Hamiltona u debitantskoj sezoni. To je vješto iskoristio Kimi Raikkonen, koji je došao do svog prvog i jedinog naslova u karijeri.

U McLarenu se zadržao samo jednu sezonu (iz nama svima poznatih razloga), nakon čega se vraća u Renault, gdje provodi dvije godine. Nakon toga dolazi poziv Ferrarija, koji je objeručke prihvatio. Start u Maranellu je bio kao iz bajke—pobjeda u prvoj utrci. Potom je uslijedilo nekoliko prosječnih rezultata, da bi se na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja ponovo popeo u Hockenheimu—gdje je slavio kontroverznu pobjedu, jer ga je Massa propustio—u to vrijeme su timske naredbe bile zabranjene, a šta je „Fernando is faster than you,“ nego timska naredba? Pobjedama u Italiji (zasad posljednja Ferrarijeva pobjeda u Monzi), Singapuru i Koreji je u posljednju utrku sezone ušao kao vodeći u poretku i s najboljim šansama za naslov. Ali lošta strategija Ferrarija ga je zaglavila iza Petrova, kojeg je na sve načine pokušavao preteći, ali nije uspjevao—naslovom se okitio Sebastian Vettel.

Naredne godine Ferrari nije bio konkurentan za naslov, ali je, pomalo ironično, skupio više bodova nego 2010., uz isti broj postolja—ali sa tek jednom pobjedom je završio daleko od prvaka Vettela na četvrtom mjestu u poretku vozača. 2012. je pružao možda i svoje najbolje vožnje u karijeri—iako je vodio epske borbe sa Schumacherom tijekom svojih šampionskih godina, ono što je radio u svojoj trećoj godini sa Ferrarijem je bilo fantastično. Ferrari F2012 nije bio najbrži bolid na gridu—često se Alonsove vožnje te godine preuveličavaju, pa se govori kako je sa četvrtim najboljim bolidom mogao postati prvak, ali taj bolid i nije bio toliko loš. Nije bio najbrži, ali je u Alonsovim rukama bio vraški konstatan i pouzdan. 13 postolja, 3 pobjede i 2 polea nisu prosječne brojke, ali je pošteno reći da su Red Bull i McLaren te godine imali bolje bolide, iako je McLaren ‘patio’ od ozbiljne nepouzdanosti.

Fantastičnim pobjedama u Maleziji, Valenciji i Hockenheimu je Alonso na ljetnu pauzu otišao sa 40 bodova prednosti nad Vettelom, ali odustajanja u Belgiji i Japanu uz odlične vožnje i performanse Red Bulla vraćaju Vettela u igru, te Nijemac u posljednjoj utrci sezone odnosi naslov s 3 boda više od Alonsa. Kao i 2010., vozač Red Bulla odnosi Ferrariju i Španjolcu naslov ‘ispred nosa’, a njemu su kao utjeha za performanse ostale nagrade za najboljeg vozača 2010. i 2012. od strane šefova timova.

U naredne dvije sezone Ferrari nije bio konkurentan za naslov, dok 2014. skoro i da nisu bili konkurentni ni za postolje. Priča Ferrarija i Alonsa se završila ‘paljenjem svih mostova’, a Španjolac je od dvije titule sa Ferrarijem ostao kratak za 7 bodova. Iako nije dosegao vrhunac sa Scuderiom kao sa Renaultom, vožnje u Ferrariju su bile njegove najbolje u karijeri, a sa tim će se složiti skoro čitava F1 publika. Vodio je velike borbe sa Schumacherom, ali u ‘njegovom’ Ferrariju je upisao svoje ime među najbolje vozače svoje generacije i ovog sporta.

Nakon razlaza za Ferrarijem otišao je nazad u McLaren, na ‘mjesto zločina’. Mnogo se očekivalo od saradnje sa Hondom, prizivali su se duhovi prošlost sa kraja 80-ih, ali je sve to bila jedna velika katastrofa, potpomognuta neozbiljnim najavama o pohodu na naslov s obe strane, svaljivanjem krivice na Hondu i svim detaljima u koje smo dobro upoznati.

Posljednja vožnja u sumrak

Na ljeto je Alonso odlučio da mu je dosta McLarena, dosta Formule 1, dosta borbi za prosječne pozicije. Okrenuo se lovu na trostruku krunu motorsporta—u Monaku i na 24 sata Le Mansa je već slavio, nedostaje mu još ‘samo’ Indy 500 kako bi postao tek drugi vozač u historiji motorsporta kojem je to pošlo za rukom.

Mogao je, da je imao bolje odabire, manji ego, da je bio veći timski igrač—mogao je možda imati više naslova, pobjeda, pole positiona—možda mu je statistika mogla biti bolji prijatelj. Ali nije. Za neke možda i najveći ikad, za neke običan prevarant i ego manijak. Neki će ga pamtiti po skandalima, neki će ga pamtiti kao klinca iz Ovieda koji je srušio jednog od najvećeg, ali kojeg su neke odluke koštale broja naslova koje je možda svojim vožnjama zaslužio. Za vikend će u Abu Dhabiju posljednji put u svojoj karijeri stati na grid, odbrojati 5 crvenih lampica i odjahati u sumrak arapskog sunca.